Memoarsko-kulturološki kaleidoskop

Na jednome mjestu u svojoj najnovijoj knjizi Susreti i sjećanja, pod nadnevkom 19. kolovoza 1992, profesorica Vera Horvat Pintarić opisuje kako šeće Firencom. Glavnom gradskom ulicom Via del Calzaiuoli stigla je do Piazza della Signoria i tamo bacila pogled na vjernu repliku – original se od kraja osamdesetih nalazi u Dvorani ljiljana (Sala dei Gigli) na drugome katu Palazzo Vecchio – Donatellove skulpture Judita i Holoferno. Renesansni je umjetnik hrabru i odlučnu ženu prikazao u trenutku dok mačem odsijeca Holofernovu glavu. Dramatičan prizor smješten je na lijepo oblikovanu stupu pa ga prolaznici mogu promatrati isključivo iz donjega rakursa. U sažetu osvrtu na posljednje Donatellovo djelo profesorica nepogrešivo detektira njegove ključne vizualne silnice, a osim sugestivnih poza lucidno će zapaziti i virtuoznu usklađenost dviju figura s jastukom na kojemu su smještene – diskretna naznaka da se brutalno ali opravdano ubojstvo odvija u intimi Holofernova šatora – ali također i s reljefno ukrašenim postamentom u obliku kocke što služi kao efektna i logična poveznica između skulpture i stupa. Nastavljajući šetnju, autorica knjige zaputit će se u prostor, svojevrsni koridor, što ga tvore dva istovjetna, uzajamno usporedna te naglašeno izdužena krila Palazzo Ufizzi. Uslijedit će kratka opservacija o sivim nijansama fasade i istaknutoj reljefnosti prozora na Vasarijevu remek-djelu, a potom prelazak znamenitim Ponte Vecchio na drugu obalu rijeke Arno, u zonu goleme Palazzo Pitti. Ovoga puta Veru Horvat Pintarić zanimat će dvorišna strana palače, ponajprije odnos tročetvrtinskih stupova i ritam prozora između njih kako ih je zamislio maniristički arhitekt i skulptor Bartolomeo Ammannati. Zabilješke povezane sa spomenutim datumom ovdje završavaju, i to rečenicom: „Dovoljno za jedan dan.“

Izd. HAZU, biblioteka ArtisHistoria, 2017.

Zbog čega sam osjetio potrebu kratak osvrt na knjigu Susreti i sjećanja započeti prepričavanjem baš toga pasusa? Jednostavno, učinilo mi se kako su u njemu na zgodan način naznačene neke od najvažnijih i meni najdražih vrlina što krase profesoričin itekako prepoznatljiv pristup umjetnosti. Ponajprije, to je jednostavnost izražavanja, nimalo banalna i neumoljivo konkretna. Usprkos enormnoj erudiciji, Vera Horvat Pintarić uvijek će se, naime, vraćati djelu o kojemu piše ili govori. Zatim, njezina već odavna legendarna vještina opisivanja, a upravo sposobnost opisivanja omogućuje da zapažanje preraste u razumijevanje. Drugim riječima, ukoliko nismo sposobni precizno opisati ono što gledamo, onda to isto, zapravo, i ne vidimo, a samim time i ne shvaćamo. I da ne bi bilo zabune: spomenuta tvrdnja ne gubi na vrijednosti i kada su u pitanju novije umjetničke prakse poput konceptualne umjetnosti, videa ili performansa. Ali vratimo se još malo netom opisanoj šetnji Firencom. Riječ je o udaljenosti manjoj od kilometra, otprilike petnaestak minuta hoda. To ističem kako bih ukazao na intenzitet profesoričina doživljaja dvaju fasada i jedne skulpture. Onomu tko posjeduje sposobnost gledanja, opisivanja i donošenja zaključaka poput Vere Horvat Pintarić dvije fasade i jedna skulptura što su ih izveli veliki majstori, k tome još upotpunjene firentinskim šarmom, doista mogu biti više nego dovoljne za kvalitetno ispunjenje dana.

Jednostavan i usredotočen stil

Dok čitamo najnoviju knjigu Vere Horvat Pintarić, podjednako nailazimo na lucidne umjetničke analize kao i na istančanu sposobnost dočaravanja prirodnih ljepota ili različitih gradskih ugođaja, a sve je prožeto zanimljivim te odmjereno sročenim, katkada i diskretnim humorom intoniranim, anegdotama s profesoričinih putovanja diljem Europe i Sjedinjenih Država, tijekom kojih se družila s mnogim važnim i nerijetko osebujnim osobama iz kulturnoga života, ali i šire od toga. Jednostavan i usredotočen stil pisanja Vere Horvat Pintarić na začudno je vješt način usklađen s raznovrsnim sadržajima. Zapravo, ono što možda najviše impresionira jest lakoća s kojom autorica uspijeva kombinirati anegdotalnost s nadasve ozbiljnim pristupom antologijskim umjetničkim djelima. Ima li uopće smisla u ovom kratkom prikazu neke od profesoričinih sjajnih analiza posebno izdvajati? Vjerojatno nema, pa ipak, kako ne spomenuti njezine opise Vermeerove Mlade djevojke sa crvenim šeširom odnosno Djevojke s biserom, Baconove Pješčane dine, Michelangelovih fresaka u Sikstinskoj kapeli, Grünewaldova Isenheimskog oltara, Manetove Šparoge, Velázquezova Pape Inocenta X, instalacije Expanded Expansion prerano preminule Eve Hesse, Christova zamotana Pont Neufa, staroegipatske skulpture Torzo žene, Le Corbusierova arhitektonskoga remek-djela Villa Savoye… negdje, nažalost, nabrajanje mora prestati. U svakom slučaju, ovih nekoliko spomenutih primjera svjedoči o svestranosti i širini strukovnih interesa Vere Horvat Pintarić, povjesničarke umjetnosti koja može na najvišoj stručnoj razini tumačiti, primjerice, baroknu skulpturu i radove konceptualne umjetnosti.

Vera Horvat Pintarić i Umberto Eco, Pramantura, 1977.

Posebna su zanimljivost ove knjige, kao što već i njezin naslov sugerira, profesoričina sjećanja na druženja i prijateljevanja s mnogim slavnim i zanimljivim osobama. Poznati talijanski teoretičar umjetnosti Gillo Dorfles – preminuo je potkraj ove zime na pragu 108. godine života – redovito se odmarao u istarskom selu Premanturi, pritom uvijek zalazeći i u tamošnju kuću Vere Horvat Pintarić. Onako usput, saznajemo i da je autor znamenitih te u nas prevedenih knjiga Kič – antologija lošeg ukusa, Oscilacije ukusa i moderne umjetnosti i Moda volio jesti knedle s marelicama. Također, a to je ipak mnogo važnije, oduševljavao se krajolicima i kulturnim znamenitostima u unutrašnjosti Istre. S tim u vezi Vera Horvat Pintarić donosi nam dojmljiv opis zidnih slikarija Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škrilinah. Na druženja u Premanturu dolazio je i Umberto Eco. Znameniti filozof, semiotičar i romanopisac na jednom će simpoziju, oduševivši se njezinim izlaganjem, Veru Horvat Pintarić predstaviti i Jean-Françoisu Lyotardu, autoru opsegom nevelike, ali neizmjerno utjecajne filozofsko-sociološke knjige Postmoderno stanje. Posebno prijateljski odnos profesorica ima s teoretičarkom i kritičarkom umjetnosti Leom Vergine. Njih dvije družile su se, između ostalih, i s arhitektom i dizajnerom Achilleom Castiglioneom te performerom Allanom Kaprowom. Doista je mnogo itekako istaknutih osoba iz svijeta umjetnosti respektiralo mišljenje Vere Horvat Pintarić. U tom smislu svakako valja spomenuti galerista Luciana Pistoia s čijom galerijom u Torinu intenzivno surađuje na prijelazu pedesetih u šezdesete godine i s kojim u to doba posjećuje legendarne protagoniste ruske i francuske avangarde Nataliju Gončarovu i Mihaila Larionova u njihovu pariškom stanu, zatim kritičara i utemeljitelja pokreta novi realizam Pierrea Restanyja, slikare Zorana Mušiča i Hansa Hartunga, arhitekta, kipara i dizajnera Maxa Billa te jednu od najpoznatijih kolekcionarki 20. stoljeća Peggy Guggenheim, čiju je ponudu da postane njezina tajnica uljudno otklonila zbog svojih studenata. I ovdje bi nam, dakako, dalje nabrajanje oduzelo suviše prostora. Također, iz knjige doznajemo i za situacije u kojima su neki doista veliki autoriteti, konkretno Pierre Francastel i Abraham Moles, samouvjereno i oholo osporavali određene teze odnosno razmišljanja Vere Horvat Pintarić i pritom, ispostavilo se, bili posve u krivu.

Druženja u dvorcu

U mnogo navrata profesorica Vera Horvat Pintarić boravila je kao gošća u impresivnom dvorcu Castello Enn smještenu južno od Bolzana, vlasništvu Ernesta Rubina de Cervina Albrizzija. Dolazili su i drugi gosti raznih profesija, svi odreda obrazovani i zainteresirani za umjetnost. Druženja i intelektualni razgovori u izoliranu dvorcu, kao i šetnje oko njega u divnom prirodnom krajoliku, autorica knjige dočarava neposredno i nadasve sugestivno. Čitajući te retke, u misli nam dolaze ugođaji kakve bi kreirali velikani talijanskog filma Luchino Visconti ili Michelangelo Antonioni. Potonji je, čitamo u knjizi, jednom prigodom osobno i s neskrivenim zadovoljstvom saslušao zapažanja Vere Horvat Pintarić o nekim kadrovima njegova kultnoga filma Noć.

Knjiga Susreti i sjećanja podjednako je zabavna i poučna. Moguće ju je podijeliti u tri djela. U prvome dijelu pisana je na klasično publicistički način, središnji dio ima oblik dnevnika, dok u trećemu dijelu uglavnom zadržava istu formu, ali uz podjelu na svojevrsna poglavlja posvećena ugođajima, znamenitostima i općenito zanimljivostima Beča, Züricha, Pariza, Madrida, Londona te Sjedinjenih Država s posebnim naglaskom, dakako, na New York. Promatrana u cijelosti, ostavlja dojam začudna memoarsko-kulturološkoga kaleidoskopa. Svakako valja pohvaliti i način kako je knjiga grafički oblikovana, pri čemu se osobito vodilo računa da tekst i pripadne mu reprodukcije uvijek budu na istim ili barem susjednim stranicama. Na tome je autorica zacijelo beskompromisno ustrajavala. Čitajući to štivo svi oni koji su imali priliku slušati predavanja Vere Horvat Pintarić nedvojbeno će se iznova prisjetiti karizmatične profesorice. Kada su u pitanju oni mlađi, Susreti i sjećanja još su jedan prilog mitu o VHP, nadasve pozitivnom mitu koji nas drži u uvjerenju kako se o umjetnosti uvijek može pisati zanimljivo, konkretno, argumentirano, usredotočeno i bez općenitih fraza.